HOW TO SHOP

1 Login or create new account.
2 Review your order.
3 Payment FREE shipment

If you still have problems, please let us know, by sending an email to support@website.com . Thank you!

SHOWROOM HOURS

Mon-Fri 9:00AM - 6:00AM
Sat - 9:00AM-5:00PM
Sundays by appointment only!

Gradina

Kulturni Resursi - Grupa : Lokalitet

Gradina u Mesnoj zajednici Trešnjevica srednjovekovna je tvrđava nepoznatog prvobitnog imena. Zahvaljujući izuzetnom strateškom položaj, kontrolisala je dolinu reke Moravice, kojom je prolazio važan komunikacijski pravac od Užica i požegeka Sjenici, asa koga se odvajao i pravac dolinom Studenice ka dolini Ibra. Sa strateške strane gledano, položaj je veoma vešto izabran, jer utvrđenje u potpunosti zatvara prostor između ravnih i prostranih delova doline Moravice, prema Arilju na severu i Ivanjici na jugoistoku, stavljajući jedinu moguću komunikaciju pod potpunu kontrolu.
Veliki značaj puta koji je prolazio dolinom Moravice, kao i o izuzetan strateški položaj utvrđenja potvrđen je i defterima sa kraja 15.i iz 16. stoleća gde ovu poziciju pripadnici više okolnih sela obezbeđivali u svojstvu derbendžija. Koliko je ovaj pravac bio važan i jedini moguć govori i Bitka na Trešnjevici iz prvog srpskog ustanka (1806), koja se odigrala praktično u pregrađu tvrđave, jedva nekoliko stotina metara istočno od nje.

Istraživanjima tokom 2016, 2017. i 2018. godine potpuno su definisane trasa bedema utvrđenja i drugih fortifikacijskih elemenata kula i suvog rova. Dobijeni su osnovni podaci o načinu zidanja i debljini bedema. Na pojedinim delovima očuvana visina bedema iznosila je i do nekoliko metara (3–4 m), a izmerena debljina bedema do 1,50 m.
Osnova grada je nepravilne izdužene osnove dim. 28h93 m, a najviša tačka utvrđenja je na 653 metra, gde se danas nalazi zvonik crkve. Podela utvrđenja na prostor Gornjeg i Donjeg grada jasno je potvrđena konstatovanim ostacima bedema dvema kulama i suvim rovom. Jedina pristupačna strana utvrđenju je istočna padine gde se pored kule ulazilo u utvrdu. Sa donjeg platoa, prateći prilaznu stazu stupalo se stepeništem kroz prvobitnu kapiju - koju je štitila još jedna odbrambena kula br. 2 - pored današnje crkvice na akropolj grada. Na samom vrhu, na prostoru gde se danas nalazi zvonik crkve i krst, nalazila se donžon kula,kao poslednja linija odbrane i centralni objekat utvrđenja za smeštaj župana, a u kasnijim vremenima, nesumljivo neke ugledne ličnosti. Registrovana debljina zidova ovog Objekta iznosila je 1,40–1,60 m, adimenzije oko 13m h 5,5m, što je i prostor koji je pružao plato. Utvrđenje je od ostalog dela grebena sa zapada odvojeno usekom veštačkiizvedenim, tzv. suvim rovom.
Na manjem, nešto nižem platou Gornjeg grada, gotovo nad severnom liticom brda, podignuta je crkva Svetog Ilije, pravougaone osnove, dimenzija 5 x 3 m. Istraživanja su pokazala da je današnja crkvica, podignuta na temeljima starije crkve iz 1811. godine, koja je bila nešto duža i sa većim tremom nad malternom površinom. Gradnja crkve verovatno ima veze sa bitkom iz Prvog srpskog ustanka koja se odigrala podno tvrđave. Gornji grad i prostor crkvice je oivičen bedemom. On je zatvarao istočnu stranu oko crkve, a zatim obuhvatao čitavu severnu stranu utvrde. Spoljno lice ovoga bedema je na jednom segmentu očuvano u visini do 2,6 m.
Na prilaznoj, istočnoj strani utvrde, na sljamom ulazu u Grad nalazi se Kula, nepravilnog kružnog oblika, očuvane visine do 2,60 m i maksimalnog unutrašnjeg prečnika 4m.
Lokalitet ima četiri kulturna horizonta - praistorijska epoha, rana vizantija, srednjovekovna epoha i poznosrednjovekovna epoha.
Nalaz arhajske majolike na podu Kule 1, omogućio nam je da keramički materijal, datujemo u uži vremenski period - drugu polovinu 14. stoleća i da u poznatom istorijskom događaja tražimo uzroke stradanja utvrđenja. Godine 1373, Nikola Altomanović je popražen od koalicije kneza Lazara i Tvrtka, nakon što je prethodno suzbijen u obližnje Užice. Pretpostavljamo da je suzbijanju Nikole Altomanovića prethodilo uništenje tvrđave u Trešnjevici (Radaljevo).

ISTORIJSKI KONTEKST

Župa ili „Zemlje“ Moravice spadaju u one regije srpskog etničkog prostora čija je srednjovekovna prošlost malo poznata, zbog malobrojnosti sačuvanih izvora za oblast zapadne Srbije. U bližoj okolini počev od 1329. godine pominje se Užice kao trg, a izolovani podatak iz 1405. godine pokazuje da je manastir Sv. Ahilije bio odredište karavana u zemlju despot Stefana. Iz iste godine je i povelja kojom je despot Stefan 1405. godine dao manastiru Mileševa „pet sela u Moravicah...“.
Prostor Moravica se pominje takođe više puta u poveljama srpskih vladara, vezanim za selo Brezova, počevši od povelje Stefana Uroša II Milutina manastiru Hilandaru iz 1282(?); u povelji kralja Milutuna hilandarskom pirgu u Hrusiji (1303-1304; posle 1331), A potom u dvema poveljama cara Dušan iz 1348. Godine i od 2. maja 1355. U poveljama uvek se navodi da je Brezova "u Moravicah", čime se ovo selo bliže geografski određuje.
Moravice su dospela pod tursku vlast najkasnije 1458. godine kada je upisana među turskim teritorijalno-upravnim jedinicama kao „vilajet“, a kasnije kao „nahija“.
Na izdvajanje „zemlje“ Moravice kao posebne celine uticala su dva činioca: prvi, postojanje na tom prostoru udeone kneževine Nemanjinog starijeg brata Stracimira, i posebno osnivanje Moravičke episkopije, sa sedištem u Sv.Ahiliju pod čijom jurisdikcijom se nalazila „zemlja“ Moravice. Područje jedne episkopije po svom teritorijalnom obimu obično se izjednačuje sa srednjovekovnim terminom „zemlja“ i obuhvatalo je teritoriju nekoliko župa i susednih krajeva, koji nemaju župski karakter.
Prilikom podele države između kraljeva Dragutina i Milutina, oblast se nalazila u okvirima Dragutinove Srbije. Kasnije, oblast je u vlasti Vojislava Vojinovića, pa njegovog sinovca Nikole Altomanovića, sve do poznatih događaja, kada prelazi u ruke kneza Lazara, a potom i despota Stefana. Izneta u objavljenim radovima pretpostavaka, da je lokalitet stradao 1373. godine u ratu kneta Lazara i Nikole Altomanovića, zasniva se na stradanju lokaliteta u velikom požaru i prisustvu materijala iz 14. stoleća na podu Kule 1.
Uprkos nepostojanju dovoljnog broja ustorijskih izvora, utvrđenje je bilo sedište župe Moravica što implicira više činjenica. Izuzetan strateški položaj ukazuje na važnost grada. Svojom markantnom pozicijom potpuno je kontrolisao dolinu Moravice i puta koji je prolazio ispod nje.
Pokretan arheološki materijal ukazuje na korišćenje utvrđenja u vreme uspostavljanje župa kao teritorijalno-upravnih centara, a kao jedini lokalitet sa dominantnom pozicijom i tragovima ranosrednjevekovne epohe klasifikuju ga kao župski centar.
U poznom srednjem veku to je bio Zamak nekog velikaša, dovoljno bogatog da sebi priušti skupoceno i u to vreme vrlo retko posuđe izrađeno u tehnici arhajske majolike. Ovo posuđe, do sada je registrovan na tlu Srbije, još samo na Gradini-Pazarište (Ras ) kod Novog Pazara. Istovremeno pokazuje da ovaj prostor nije bio kulturna provincija, već oblast upravljanje moćne ličnosti, koja je igrala važnu ulogu u političkom životu Srbije.

TURISTIČKI POTENCIJAL

U turističkom smislu lokalitet je izuzetno atraktivan sa velikim potencijalom za turističku ponudu. Utvrda je situirana u blizini magistralnog puta Arilje - Ivanjica, sa koga se odlično uočava, koja uz postojanje struje na lokalitetu omogućava lake građevinske intervencije.
Istaknuta kulturna i istorijska važnosti, uz Sv. Ahilija u Arilju mu daje ulogu najvažnijeh kulturno-istorijskog spomenika. Istoriski i strateški značaj pojačava postojanje Šanca podno utvrđenja iz vremena boja na Trešnjevici 1806. godine.
Na kraju, prirodne datosti i izuzetan pogled čine Gradinu vidikovcem, koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Kolika je važnost ove lokacije, čiji značaj sa najnovijim vremenima nam izmiče pokazuje i činjenica da je oblast bila granična linija Smederevskog i Bosanskog sandžaka. Nepomerljivost ove granice potvrđuje i granični kamen na maličkom groblju, koji je obeležavao granicu između Turske i Srbije.
Iz svega navedenom Gradina se ističe uz crkvu Sv. Ahilija i Pridvoricu, kao najvažniji kulturno-istorijski spomenik ovog dela Srbije.

Dr. Dejan Bulić, Istorijski institut Beograd"
TOP